Miroslav Krleža (1893. – 1981.)

antologijske pjesme: Jesenja pjesma, Plameni vjetar, Naša kuća, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma starinskog ormara, Pjesma mrtvom čovjeku, Jeruzalemski dijalog, Noć u provinciji, Pjesma toreadora, Bonaca u predvečerje, Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijum

Krleža je nedvojbeno ključna figura hrvatske književnosti 20. stoljeća. U rodnom Zagrebu polazio je osnovnu školu i gimnaziju, a kadetsku školu u Pečuhu, gdje kao jedan od najboljih pitomaca zaslužuje carsku stipendiju za budimpeštansku vojnu akademiju Ludoviceum. Nakon dva pokušaja bijega u Srbiju, isključen je iz svih časničkih škola pa se 1913. vraća u Zagreb, a već sljedeće godine počinje njegova intenzivna književna djelatnost: 1914. izlaze mu u Književnim novostima drame Legenda i Maskerata. Radi i kao novinar. Nakon galicijskog ratnog iskustva 1916, nastavlja književnu i novinarsku karijeru te se angažira na strani socijaldemokratskog i komunističkog pokreta te napada velikosrpsku ideologiju i karađoređevićevsku monarhiju te polemizira o hrvatskoj kulturi i književnosti. 1919. ženi se Leposavom (Belom) Kangrga, a u međuratnom razdoblju pokreće nekoliko časopisa: 1919. polumjesečnik Plamen (s A. Cesarcom), 1923. Književnu republiku, 1934. Danas (s M. Bogdanovićem) i 1939. Pečat, u kojem nastavlja sukob započet Predgovorom Podravskim motivima Krste Hegedušića iz 1933. Nakon uspostave NDH, njegove knjige i ime su zabranjeni, a na životu ostaje zahvaljujući samo utjecajnim prijateljima. Kapitulacijom Italije, mijenja se odnos ustaškog režima prema Krleži pa mu Pavelić nudi aktiviranje u javnom životu, ali Krleža to odbija, kao i pozive za pristupanje partizanskom pokretu, bojeći se osvete svojih protivnika u sukobu na ljevici. Nakon Drugog svjetskog rata uređuje Republiku, postaje član, a zatim i potpredsjednik JAZU, prijateljuje s Josipom Brozom Titom, ravna Leksikografskim zavodom, pripremajući enciklopedijska izdanja. Na kongresu u